...in patria sua
17.05.2012., četvrtak
Priča o dobroj Dorici i zločestoj Zlatici
|
Poradi događajâ koji će kasnije uslijediti, suvišno je puno opisivati glavne junakinje ove kratke priče. Red je tek spomenuti da nisu slučajno dobile svoje nadimke. Dorica je bila dijete kakvo bi željeli svi koji potomstvo imaju ili to smjeraju: dobra, poslušna, uredna, marljiva, kao Bane predškolske dobi, a s druge strane opet živahna, zaigrana i znatiželjna, kao što to već djeca jesu. Zlatica je pak u mnogo čemu bila sušta suprotnost. Mali predmeti i cvijeće koji bi se preda njom našli zlo su prolazili, tako da je majka morala prijeći na kaktuse. Za razliku od ostalih djevojčica, obično je nosila hlače jer bi haljinicu poderala kroz pola sata. Poslušnost i red bile su joj strane riječi, kao i marljivost. Jedino što je dijelila s Doricom bila je znatiželja. Dovoljno da budu najbolje prijateljice. Ta ih je znatiželja jednog popodneva navela da odu u Zabranjenu šumu. Sad bi bio red da se nešto kaže i o toj šumi. Za početak, šuma se nije zvala Zabranjena šuma, nego Mađarevka, budući da ju je dugo vremena posjedovao stanoviti Tibor Ek, inače nevažan za ovu priču. Ime Zabranjena šuma smislili su pak roditelji da si zastraše djecu i tako ih spriječe da zalaze u šumu i možebit se tamo izgube. Roditeljima nije bilo jasno da su zabrane i tajne ono što djecu (i ne samo djecu) privlači, dočim ih odbija jedino dosada. Da su ih par puta prisilno odveli tamo na piknik ili u šetnju, pričajući im o koristima koje imaju od šume, ne bi se naše junakinje šumi ni približile. Ovako su cijelim putem pričale o tomu što će tamo vidjeti. Prvo su pričale o gljivama, dok se jedna nije domislila da je tek proljeće i da nema puno gljiva, tako da su dalje razgovarale o raznom cvijeću kojemu nisu znale ni imena (ono žuto, ono ljubičasto s malo plavog, ono sitno plavo s bijelim crticama), zatim o žečevima, miševima, srnama, puhovima, kunama, žabama, daždevnjacima i svemu što se može vidjeti kako trčkara ili se gega po šumskom tlu, pa o slavujima, žunama, djetlićima, muharicama, zebama i nebrojenim drugim pticama koje su znale samo po glasovima ili sličicama iz knjiga. Taman kad su se nad njihove glavice nadvile grane hrasta koji je već stoljećima stražario na ulazu u šumu, razgovor je skrenuo među bića o kojima su čule samo pričati: vukove, vampire, vještice, šumske ljude i sve ono zbog čega su istovremeno željele zaći u šumu, i zbog čega su se toga bojale. Od svekolike ponude koju su putem proučile, u šumi ih je dočekao samo jedan vuk, i to ne baš reprezentativan, a još manje onaj iz bajki. Taj vuk nije imao imena, dočim kevtaj, koji je nekad označavao obraćanje njemu, ljudima nije bio razumljiv, a nije imao niti pravo značenje. Čopora također nije imao, budući da ga je jedan mlađi vuk prije nekoliko tjedana zbacio s prijestolja. Zato se i motao blizu ruba šume, izbjegavajući radije svoje donedavne drugove, nego ljude. I jedni i drugi značili su sad opasnost, ali jedni bi ga puno lakše primijetili i potjerali. Ili ubili. Dali su mu to do znanja. Dva mala ljudska bića inače bi ga nasmrt prepala, kao i sve vukove koji su se makar i jednom našli pred puškama (a svi znaju da su svi ljudi isti), ali ovaj put je glad bila jača. Jača čak i od toga da preko dana ostane u skrovištu. Svladavši strah, a zatim i vrisku koja je uslijedila, brzo je zaklao obje i jednu po jednu odvukao u napuštenu lisičju jazbinu u kojoj se u zadnje vrijeme skrivao. Istog dana započela je potraga. Nestanak dviju glavnih vragolanki (po onoj "s kim si, takav si") uzbunio je cijelo selo i uskoro su se formirale grupice koje su pedalj po pedalj tražile bilo kakve tragove. Jedni su krenuli od kuće do kuće, od staje do štaglja, od vrta do polja; drugi su krenuli prema susjednim selima, ispitujući ljude jesu li vidjeli dvije male djevojčice kako nekud idu; treći su krenuli prema šumi, dozivajući malo jednu, malo drugu, još i prije nego što su zašli u šumu. Nakon što se posve smračilo, grupice su se polako krenule vraćati doma, istovremeno očajavajući i međusobno se tješeći da su male bile dovoljno pametne da se negdje sakriju. Odlučeno je da se s potragom nastavlja čim se razdani i da glavnina sad ide u šumu, budući da u selu očito nisu. Roditelji te noći nisu spavali. Drugi dan potrage ostavio je oveći ožiljak prvo na psihi šumske populacije, budući da je nekoliko sati ljudskog dozivanja rastjeralo sve što je pobjeći moglo, a zatim i na tragačima. Negdje oko podneva jedna je grupa naletjela na mjesto gdje su djevojčice stradale i krenula slijediti trag koji su za sobom ostavila mala trupla dok ih je vuk odvlačio. U nekom su se času izgubili, ali vijest se već proširila i strah je polako već prelazio u očaj, a očaj u bijes. Neki su dovukli puške, neki pse, pa se krenulo od početka, budući da su prvi tragači izgubili trag. Još par sati i par zalutavanja kasnije, našli su se pred onom lisičjom jazbinom. Nitko nije donio lopatu pa se oko dva sata nije događalo ništa, osim što su neki htjeli pucati unutra ne bi li ubili ili uplašili zlotvora (drugi su i dalje pokušavali vjerovati da su male žive, usprkos tomu što se nisu odazivale). Konačno su, negdje u predvečerje, došle i lopate. Kopanje je potrajalo dugo u noć, budući da je jazbina bila više nego duboka, ali sad se više nije odustajalo. Nekoliko je ljudi došlo osvjetljavati mjesto s traktorima, drugi su dovukli baterijske svjetiljke, tako da je ukupan prizor djelovao kao neki drevni obred, jamačno iskapanja mladog ljeta iz zemlje u kojoj je spavalo. Nekolicina ljudi dosjetila se da treba tražiti i ostale izlaze, budući da lisice nikad ne naprave samo jedan, tako da je dio ljudi otišao gledati uokolo. Dio ih je pak cijelo vrijeme stražario s puškama, u nadi da će baš oni ubiti zvijer. Otprilike u isti čas začula su se dva krika. Prvi je zavrisnuo jedan od kopača, ugledavši napola pojedeno truplo za koje se više nije moglo reći komu pripada. Drugi je bio jedan od tragača za drugim izlazom. Naime, kraj njega je projurio vuk, u bezglavoj nadi da će se tako spasiti, budući da od skrovišta nije preostalo puno više od jednog tunela. Ono što je dalje uslijedilo bio je rusvaj. Majke su instinktivno pojurile prema onomu što im je ostalo od kćerî, očevi pokušali zadržati njih i suze, kopači pak zakloniti svoje i tuđe poglede od užasnog prizora. Istovremeno, neki su pokušavali prići bliže da vide prizor, a drugi već dogovarali kako će uhvatiti vuka. Nakon desetak minuta posvemašnje graje i plača nekoliko je glasova prevladalo i dogovorilo se da će nekoliko ljudi ostati bdjeti i iskopati ostatak jazbine, a ostali krenuti u potjeru. Kamo točno, to zapravo nisu znali. Onaj kraj kojega je vuk izletio iz jazbine totalno se bio izbezumio i nije imao pojma u kojem je smjeru vuk odjurio. Zato su krenuli polako, slijedeći pse koji su ih doveli do jazbine. Treći dan bio je uglavnom dan izvještavanja. Dovuklo se i nešto novinara, kao i nešto policajaca, premda nije bilo jasno čemu oni tu imaju služiti. Oni koji su pak krenuli za vukom vratili su se mrtvi umorni oko osam ujutro. Nisu našli ništa. Organiziralo se idućih dana još nekoliko hajki, postavljalo vučje zamke, ali uzalud. Nakon sprovoda na kojemu se skupilo oko tri i pol tisuće ljudi život se polako vraćao u kolotečinu, osim za dvije obitelji. Bijeg od jednih progonitelja nije spasio vuka od puno gore opasnosti - gladi. Nakon tri tjedna hvatanja miševa i inih sitnih životinja, budući da je sve drugo bilo prebrzo (lov u čoporu ima svoje prednosti, pogotovo ako si glavni), glad je opet nadvladala strah od ljudi. No, ispalo je da su kokoši bolje zaštićene od malih djevojčica. Njegova preparirana lešina postala je temeljem za mali zavičajni muzej u obližnjem gradiću, a djeca su napokon dobila konkretan razlog da ne zalaze sama u šumu, kako god da se ona zvala. |
06.05.2012., nedjelja
Krenuo sam nešto mudrovati, ali bijah prespor pa sam prije dovršetka teksta shvatio da pišem pizdarije.
|
Ako koga to veseli, može si smisliti nekakvu poruku. Meni je samo muzika super, a crtić isto. Bez pouke na kraju priče mogu dosta lako preživjeti. Sukladno naslovu, ostavši svojom voljom bez stranice baljezgarija, ostao sam na suhom. Budući kopnenom životinjom, ne smatram to prevelikom katastrofom. Ipak, moram, da bi ovdje bilo nekakovog teksta, a to sam si uvrtio da želim postići, upregnuti volju u pogon. Bez inspiracije, bez želje da davim naletioce stvarima koje su mi se u zadnje vrijeme dogodile, jer bih onda zaspao nakon tri i pol rečenice, bez otprije gotovih tekstova (zapravo ih imam, ali traže malo više posla), nalazim se pred pred problemom koji bi bio zanimljivijim kad bi rjeđe dolazio. Današnji pristup bit će dopuna hiperboličnim forama. Zanima me koliko toga mogu naštancati ako počinjem prazne glave. Jedan je momak imao toliko praznu glavu da mu je kroz uši stalno ulazio zrak i proizvodio piskutav zvuk. Jedan je humorist imao tako loše fore da mu je publika nakon pola sata odlazila tri godine starija. Jedna je pjevačica tako izvježbala svoje glasnice da je paralelno s pjevanjem izvodila i orguljske dionice. Jedna je mačka toliko previše jela da je propala kroz pod pjesmice i upala mi na blog. Jedan je miš toliko pio da je promašio svoju pjesmicu i završio pazi gdje! Jedan je čovjek toliko lagao da mu nitko nije vjerovao. Jedan je pak čovjek toliko lagao da su mu svi vjerovali. Jedan je momak imao toliko dugačke prste da si je jednom sam izvukao trakavicu. Jedan je drugi momak imao tako debele prste da mu se to vidjelo na nosu. Jedna je žena toliko... ... i onda sam zadrijemao, podigavši si produktivnost za punih šest rečenica. Pa sam otišao spavati, spriječen vlastitim fizičkim ograničenjima. Bilo je oko tri ujutro. Sad više nisam načistu ima li smisla ovo nastavljati. S jedne strane nema jer sam pokazao koliko mogu zaspavši usred posla. S druge pak strane ima jer me ništa ne priječi da ponovim pokus dok sam pri punoj svijesti. Budući da mi je sadržaj glave i dalje prilično ništavan, odlučujem se za potonje. Jedan je lik imao toliko praznu glavu da je nadobudno jeo svinjski mozak. Jedna je papiga toliko dobro naučila govoriti da je u nekom času namjerno počela mucati da se riješi publike. Jedna je žena toliko više zarađivala od svojega muža da mu to nije ni najmanje smetalo. Jedna je priča toliko dugo trajala da su ju prodavali na metar. Jedan je barometar stalno bio pod pritiskom. Jedan je medvjed izgledao toliko slatko da je bez problema živio od djetetine. Jedan je gepard toliko brzo trčao da se morao vraćati nazad po antilopu. Jedna je muha bila toliko naporna da je za svog kratkog života uzrokovala tri razvoda i jednu masovnu tučnjavu. Jedan je komarac bio toliko naporan da nije dugo živio. Jedna je ulična lampa toliko precizno znala ugasnuti da bi pješaci redovito ugazili u lokvu vode koja je bila blizu nje. Jedan je kuhar bio toliko vješt u svome poslu da ga nisu nikad pitali što je skuhao. Jedna je kraljica imala toliku poslugu da je prva sluškinja isto nosila nekakvu krunu. Jedna je konzerva toliko vremena provela u frižideru da je njezino otvaranje značilo smak svijeta četirima nacijama. Jedan je sir imao toliko rupa da su ga prodavali u vrećici. Jedan je miš toliko volio glodati da su ga uposlili u vojsci kao frizera. Jedna je voditeljica toliko puno pričala da su joj dali dva programa. Jedan je profesor toliko puno mislio da je umro od gladi. Jedna je teorija bila toliko općenita da se s njome nije ništa dalo napraviti. Jedan je bakterijski soj bio toliko otporan na antibiotike da je izumro jer je svu raspoloživu energiju trošio na antitijela. Jedna mi se vrsta pseudohumora toliko dopada da moram redaljku završiti kako sam i započeo. Dekretom. Dosta za danas. |
28.04.2012., subota
Serendipno otkrivanje tople vode.
|
Prvo i prvo, serendipity. Za slučaj da je komu promakla ta krasna riječ. A zatim kako je to bilo. Ja sam, kako se to dade naslutiti, lik kojemu je komuniciranje s ljudima mračna i tegobna aktivnost koja traži godine truda i zlatne živce (bolje vode struju od čeličnih). No, to me nije spriječilo da u socijalnim vještinama nakupim barem petnaestak levela, tako da sam kompetentan govoriti s pozicije kakvog srednješkolca. Među mnogim pitanjima koja su mi bila upućena našla su se i ona o tomu kakovim zvučnim signalima običavam pogoniti za to predviđene osjetne stanice. Istina, trenutno se mogu sjetiti samo dva takva slučaja, ali prilično sam siguran da ih je bio daleko više, možda čak i dvostruko. Posljednji se zbio prije kojih tjedan dana. Malo nakon toga krenuo sam pisati još jedan od dominantne vrste ovdašnjih svojih napisotina, što će reći da sam nabacao na monitor nešto od zadnjih stvari koje su mi se motale po glavi. Prvom pjesmom sam se prije par tjedana dosta gadno zarazio pa mi se vrtjela i u glavi i na konjpjuteru. Drugom sam se zarazio puno ranije tako da mi je sad samo ugodna. Međutim, u kurcijalnom času vani je krenula jedna parminutna kiša dinamike gotovo identične onoj iz pjesme. Onda sam stavio još jednu pjesmu koju sam prebolio par tjedana ranije, čisto da budu tri, a ne dvije. A onda mi je palo na pamet pitanje o muzici. I tu počinje ono (meni) zanimljivo. Naime, kad sam pisao pitanje, nisam se uopće trudio razmisliti o mogućim odgovorima. Ne znam čak ni što sam točno mislio. Vjerojatno je to nekakav zaštitni pisački mehanizam, jer kad bih mislio što pišem, ne bih nikad ništa napisao. A pogotovo ne objavio. I tako sam lijepo post završio nepostavljenim pitanjem. Pa sam dobio i odgovore. I to kakve: Pametni zub: "ne znam, jedno sam vrijeme za svako žensko pitanje milsio da sadrži dodatnu poruku, a je li ikoje osim očitih sadržavalo, ne znam - jer to sam bio ja" Dž: "To bi ti htio da ima dodatne poruke ;)" Zuba ću odijeliti, jer u njegovu ženskost pomalo sumnjam, a i Dž, jer mi se neće nagađati. Zanimljiviji dio je unisonost ženskih tumačenja. Joanna has left Stepford: "no dakle;) takva pitanja služe u svrhu postavljanja nekog dojma o osobi, ,konačni ishod može završiti s nekim skrivenim porukama, ali je samo pitanje poprilično benigno, muški te to ne pitaju jer njih zapravo boli ona stvar šta ti slušaš dok žene imaju neku ideju da to govori o čovjeku nešto nadrealno;) banaliziram, ali rokera ćeš bez problema vidjeti sa cajkačom, ali rokericu s nekim cajkerom jako jako teško-žene imaju neku ideju da to što slušaš govori ne znam što o tebi;)" Helada: "Ja pitam ljude obaju spolova što slušaju iz radoznalosti - možda saznam za štogod novo dobro. Na primjer, za Värttinä (ne znam deklinirati)." Emi Gablo: "kad te žensko pita koju muziku slušaš obično želi dokučiti kakav si u kukičanju i zamjeni žarulja te koliko mufa jednim udarcem umlatiš...i uglavnom su svi odgovori dobri osim odgovora da ne slušaš nikakvu muziku jer bi to onda značilo da neš ni nju" moljci su ga pojeli: "mene nitko nije pitao što slušam valjda od šesnaeste godine života, ne znam zašto bi to uopće bilo važno." with teeth: "a uvijek ju možeš pitat zašto te pita takve stvari!" fulvus: "nemoj ni pokušavat razumijeti žensku psihologiju, barem ti knjige neće u tome pomoći. samo životno iskustvo te može usmjeriti ka ispravnom povlađivanju ženskom rodu:)" Mare koja je sretna: "Pitanja o glazbenom ukusu su samo to-pitanja. Vjerojatno postavljena da se izbjegne neugodna tišina ili da se pronađe neka zajednička tema u kojoj oba govornika mogu uživati." Tristia "Prvo značenje: pristojna je i znatiželjna Drugo značenje: ima nakanu stupiti u prijateljski odnos s tobom Treće značenje: ima nakanu stupiti u odnos više nego prijateljski s tobom. Mislim da kad netko pita za glazbu i nije baš u stilu da sazna nego više kao da započne neku "višu" komunikaciju. Bar mi se tako čini." malo ti malo ja "Kao žensko mogu ti reći da mi na izbor nikada ne bi utjecalo kakvu glazbu netko sluša, to ti je kao da te pita "oprosti, koliko je sati", a barem danas svi znamo "koliko je sati"." Ono što sam naučio iz svih ovih tumačenja je da su ženska bića među sobom općenito različita. Sad vam je jamačno jasno odakle naslov. A meni je pak jasno da mi samo pitanje ne može donijeti nove informacije. Da bih znao što pitanje o muzici ima značiti, morao bih prvo dobro poznavati pitateljicu. A pitanja o muzici obično dođu ili na samom početku ili ne dođu uopće. Inače, uzme li se u obzir da zadnjem pitanju jest prethodila određena količina tišine i da sam pitateljicu taj dan prvi (a vjerojatno i zadnji) put vidio, vjerojatno je Marino tumačenje najprimjenjivije za netom opisanu situaciju. Čestitke na sretnom pogotku. U sljedećoj epizodi: kako uz pomoć vilice i omlohavjele mrkve izliječiti nosoroga od prehlade. |
21.04.2012., subota
Tako Hoće Car!
|
(Pjesma počinje tek nakon minute, prije toga vrte nekakve pogrešno citirane rečenice.) Po običaju, tekst je tako-tako, a dopadaju mi se muzika i spot. Potonji (među ostalim) jer me podsjeća na to kako sam (ne samo ja, čini mi se) doživljavao svijet oko sebe prije dvadesetak godina. Nekoliko sigurnih utočišta razbacanih po kontinuumu nepoznatih/strašnih stvari i bića. Stalna borba straha i znatiželje u kojoj gubi oboje suparnika, i to od dosade koja je podlački pustila ovo dvoje da odradi svu mlatnjavu. Srećom, ostavio sam si još hrpu mračnih područja koja mogu istraživati, a neka mi čak mogu pobuditi i nešto straha, poput (drugih) ljudi, onoga između sna i jave ili eksperimenata kojima imam provjeriti nadobludne ideje. Ipak, zalihe su sve mršavije, pogotovo nakon žešćih perturbacija koje su me zadesile u zadnjih pola godine. Tješim se mišlju da nisam puno toga mogao puno bolje izvesti. Mislim, teoretski jesam, ali stvarno nisam, budući da sam to ipak ja, a ne netko drugi. Portret kratke proljetne kiše, kakvih u Grozningenu ima na dnevnoj bazi ili češće, tako da nisu zanimljive kao one doma. Slušajući taj pjesmuljak, gotovo da mogu namirisati prašinu koja se podigla od prvih kapi, osjetiti mir isprekidan zaostalim kapima, koji prožme cijeli kraj, zagledati se u sunce koje upravo objašnjava oblacima da su odradili svoj posao i sad mogu dalje. Skeleton key je jedan od zanimljivijih artefakata koji se pojavljuju u Morrowindu i Oblivionu. Za Skyrim ne znam, makar me ne bi čudilo da se i tamo pojavi(o). U oba poznata mi slučaja, to je nesalomljivi alat za obijanje kojim možete provaliti sve brave osim onih koje su autori igrice učinili neprovaljivima. Pjesma nema nikakve veze s kosturnim ključem, a niti s Crvenkapicom, samo mi dobro zvuči. Pitanje na koje si povremeno pokušavam odgovoriti je ima li kakve dodatne poruke u tomu kad me neko žensko biće pita kakvu muziku slušam, budući da me istospolni istovrsnici to prilično nikad ne pitaju. Doma imam dvije knjige o ženskoj psihologiji, ali nisam ih se (još) potrudio pročitati. Kukci i mikroorganizmi imali su prednost. |
