...in patria sua
19.10.2014., nedjelja
Male priče o isto takvim ljudima
|
Ljubica je jednog jutra išla u dućan kupiti kruh i još nešto čega se nikako nije uspijevala sjetiti. Stotinjak metara pred dućanom, na pločniku je ugledala dvadeset lipa, ali nije joj se dalo sagnuti po njih. U dućanu se sjetila dvije stvari. Prvo, pred policom s čajevima, da je htjela kupiti i čarli, a potom, na blagajni, da je mogla pokupiti onu kovanicu jer je račun završavao s dvadeset lipa, a ona je imala samo papirnate novčanice. Dok sam još bio srednjoškolcem, što je završilo otprilike kad je ovaj blog počeo s bivanjem, gotovo sam svakodnevno pješačio kući oko tri kilometra, prolazeći usput kraj kuće gdje mi je živjela polovica svih djedova i baka (s drugo dvoje dijelim jednu od dvije svoje adrese). I svaki put sam, baš kraj te kuće, mislio da bi bilo lijepo od mene da ih posjetim. Ali posjetio sam ih svega nekoliko puta kroz te četiri godine. Baka je u međuvremenu umrla, a djed sad živi sam. Vidim ga onoliko često koliko sam u državi - svakih nekoliko mjeseci. Češće nego dok sam ih oboje mogao vidjeti gotovo svaki dan. Iznenadni nalet vjetra nagnuo je Buridanovog magarca na jednu stranu te tako riješio dilemu koja bi ga inače koštala života: s kojeg od dvaju identičnih stogova sijena jesti. Nepoznati Buridanov učenik koji je to promatrao upao je istog trena u novu dilemu: je li "deus ex machina" stvar sreće ili volje te postoji li ikakva razlika ako volja nije onoga na koga je utjecala? Dilemu će mu mnogo godina kasnije riješiti iznenadni nalet vjetra koji će mu na glavu baciti crijep. I dalje nepoznati učenik iz toga će zaključiti da mu je bolje da ne provocira bogove beskorisnim pitanjima. Damir stoji pod malom izbočinom neke zgrade da se barem malo zaštiti od kiše koja je upravo počela padati. Razmišlja o tomu je li mu bolje tu pričekati, jurnuti preko ceste pod balkon, ili navući jaknu preko glave i produžiti dalje, kući. Dok razmišlja, sve više mokne. Postavši svjestan toga, juri na drugi kraj ulice, pravo kroz pljusak. Mokar, s druge strane, nastavlja razmišljati, sad o tomu da je ujutro baš i mogao uzeti kišobran. Znao je da će biti kiša, ali mislio je da će početi dovoljno kasno. Ili da će on krenuti kući dovoljno rano. Nekoliko minuta kasnije odustaje od čekanja i odlazi doma. Pljusak prestaje taman pred vratima. Damir nastavlja razmišljati, sad o tomu je li ikako mogao odabrati gore. S police mu se smiješi knjiga "Izabrat ćeš gore". "Ne da mi se to sad.", zaključuje Alfabeta i sprema desetak neobičnih uglatih figurica nazad u drvenu kutiju iz koje iz je izvadila prije oko pola sata. S tom se zagonetkom muči već tri godine i svaki put je isto. Uzima kutiju odlučna da će ovaj put sklopiti figurice u oblik nacrtan na kutiji, pola sata pokušava, a onda odustaje, više bezvoljna nego isfrustrirana. "Možda sutra.", kaže sebi u bradu, svjesna da to neće biti sutra, već prije nagodinu. Još uvijek držeći kutiju u ruci, dolazi do ideje da bi trebalo smisliti riječi koje znače "idući tjedan" ili "idući mjesec", a zvuče kao "sutra" ili "nagodinu". "Sutra" dolazi od "sutradan", što je opet sklopljeno od "s", "utr" što znači "drugi" i "dan". "Sutratjedan" i "sutramjesec" ne zvuče dobro. "Ne da mi se to sad.", zaključuje Alfabeta i sprema kutiju s figuricama nazad na policu, a ideju o odgođenicama u "sjetitćusejednom". |
