...in patria sua
29.03.2015., nedjelja
Doza hoda do zahoda.
|
Stvarnost je s druge strane tunela. Tunel je uzak, ali dovoljno širok za prolaz. Međutim, problem su izranjavani laktovi. Mislim da ću još malo ostati pričati sa šišmišima. Zabavno je jer ih uglavnom ne čujem, kao ni oni mene. Voda uredno kaplje. Daje dodatni ritam, pored onog sunčevog, izvana. Treći ritam daje srce. Spilja je tiha samo prvih nekoliko trenutaka. Čim uho zaboravi na odjeke vanjske buke, a tijelo prestane proizvoditi zvukove kretnji, počinje zvučni spektakl. Rijetki ciktaji šišmišâ, nešto češće njihovo sneno meškoljenje, poneki vlastiti izdah ili uzdah, kucanje srca, povremeno fijukanje vjetra vani, poneki ulet iz živog svijeta izvana, najviše ptičjeg. Tišina je samo podloga za male stvari koje zbog buke nikad ne čujemo. Apsolutne tišine nema za žive. Na kraju bi ostale zujati same uši. U nedostatku smisla, prestajem s daljnjim opisom. Traži li lik sklonište od vanjske buke, ili se pak skriva od kakve potjere, to ne mogu reći jer nisam uspio odlučiti. |
